Ona se sama predstavila pričom koju je napisala u siječnju, a možete ju pročitati ovdje:

PRIČA O DJETINJSTVU BEZ INTERNETA

Ja sam Marijana.

Ne poznajete me? Istina, nema me ni na instagramu ni na fejsu. Ne četam, ne snepam. Ako me želite upoznati, možete doći k meni. U moju ulicu ili školu. Ili mi mašite dok čekam na autobusnoj stanici. Lako ćete me prepoznati. Ja sam ona koja ne drži mobitel u rukama. Mahnut ću i ja vama na pozdrav.

U životu sam imala dosta problema. U vrtiću su mi se rugali i govorili da nemam šanse u školi. Sad ću ja njima pokazati, govorila sam si kad sam krenula u prvi razred. Ako ja to hoću, onda i mogu! I, evo me u jednoj uspješnoj priči petoga razreda. Pitaju me katkad koja je tajna mojega uspjeha kad toliko školskih zadataka ne mogu izvršiti, a iz svega imam petice.

    Potražite na internetu, pogledajte taj video do kraja, izradite prezentaciju… Ništa od toga ja kod kuće ne mogu napraviti. Zato odgovore koje sama ne znam potražim u knjigama, časopisima, udžbeniku ili pitam sestru. Pitam čak mamu i tatu. Makar kod kuće nemam ni laptop, ni tablet, ni računalo, ni mobitel ni internetsku vezu, ipak pronađem način i ispunim svaki zadatak. Pretražite po ključnim riječima pa donesite vama najljepšu fotografiju sa svjetskog nogometnog prvenstva… a ja u bilježnicu nacrtam hrvatsku zastavu, dres i nogometnu loptu. I nema problema. Svi zadovoljni. 

Tajna mojega uspjeha je i pozorno gledanje i slušanje učitelja. Ne zato što su lijepi i krasni i imaju super majicu ili hlače, nego zato da ih pažljivo pratim dok se trude protumačiti nam lekciju koju su za nas pripremili. Ponekad ne razumijem da moja braća i prijatelji jedva čekaju praznike, a ja sasvim obrnuto: jedva čekam školu. Takvi su ljudi - neki misle ovako, neki onako. Ne možemo svi biti jednaki, mislim u sebi. Kad bi svi voljeli školu, onda se učitelji ne bi morali truditi s onima koji je ne vole.

Priznajem da mi je katkad žao što sam u ovakvoj situaciji, bez interneta. Na primjer, teško mi je saznati koju sam bilješku ili ocjenu dobila iz nekog ispita jer ne mogu do e-dnevnika. Tužna sam jer ne mogu unaprijed saznati datume pisanja ispita. A kad smo išli na izlet, nisam imala čime fotografirati pa svojoj obitelji nisam mogla pokazati slike s razgledavanja  Splita, Trogira i slapova Krke. Nije mi bilo svejedno. Donijela sam im magnetić. Moja mi je obitelj važna. Sjetim se da ima djece koja nemaju obitelj. Kakva bi bila njihova priča o djetinjstvu? Ja se žalim što nemam internet, a neki nemaju ni obitelj….kad se toga sjetim, shvatim da je moje djetinjstvo dobro!

A na tom internetu ima stvarno ludih stvari. Nevjerojatno mi je da jedno jaje dobije pedeset milijuna lajkova! Tako mi je ispričala prijateljica. Uopće ne znam što da o tome mislim. Mene su učili da je jaje vrijedna i ukusna namirnica…

Nagovaram roditelje da mi kupe barem mobitel, ali tata samo odmahne rukom i kaže: „Kaj će ti to, imaš svega, a ti bi nekaj posebno bila... ni ja nemam.“ I što sad ja tu mogu? Sretna sam i bez mobitela. Kaže mi razrednica da sam baš radi toga posebna, a ja o tome nisam ni mislila. Imam dobre ocjene, volim sve predmete i volim učiti. Ne znam kako bi izgledalo moje odrastanje i kakva bih bila učenica da imam internet. Još bolja? Gora? Ne znam. Zaista ne znam.

Marijana Markov, 5.b, OŠ Molve

Mentorica: Marija Halaček, prof.